Korisnički login

K Miklinovi kapeli hodočastili umirovljenici i planinari

Na blagdan Velike Gospe održano proštenje u Križanču

      U katoličkom kalendaru više je datuma posvećeno Mariji, a u čast Bogorodice i Majke božje podignute su brojne crkve i kapele. Zahvaljujući obitelj Mikel, od 1872. godine i naš kraj dobio je u Križanču, pograničnom mjestu župe Sveta Barbara, kapelu Uznesenja Marijina kojoj rado hodočaste vjernici i iz drugih susjednih župa i mjesta, a posebno svečano je na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza koji je u mnogim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj državni praznik. Blagdan Velike Gospe i proštenje u rodnom kraju poticaj je i brojnim iseljenim župljanima da tog dana posjete zavičaj i roditeljski dom, a mnogi  koji tog dana nisu u mogućnosti svratiti u postojbinu svojih očeva sa sjetom prebiru po sjećanju i uspomenama  na brežuljke iz djetinjstva s kojih su crpili snagu za prevladavanje postojećih i nadolazećih životnih poteškoća i iskušenja. Vole župljani župe Svete Barbare svoju župu, svoje križeve i raspela, crkvu i  kapelice i ovi kod kuće, i oni koji su u svijet morali otići. Tako je,  da bi kapela za proštenje i blagdan Velike Gospe bila što ljepša, ovogodišnji dopust radno je iskoristio Vjekoslav, nekima poznatiji i kao Alojz Žiher, koji je desetak dana radio na bojanju unutarnjih zidova i stolarije njemu i obitelji drage mu crkvice. Alojz je dvanaesto dijete Ivana i Josipe, rođen u Natkrižovljanu pred 55 godina, a siromaštvo i oskudica ponukali su djecu za traženje boljih uvjeta života. Na području općine Cestica ostali su živjeti Marija, Mirko, Slava i najmlađa Katica, a svoj obiteljski dom u Ljubljani danas imaju i braća Josip, Antun i Vlatko, dok sestre Štefica i Barica žive u Mariboru.

      Godinama se k Miklinovi kapeli išlo pješice, djelom zbog toga jer se slabo održavanim putovima drukčije nije ni moglo, a najčešće jer nekog prijevoznog sredstva nije ni bilo. Vjerojatno je zbog toga i nastao izraz hodočašće, hodat i častiti Boga i svece kojima se hodočastilo, a za odlazak na Mariju Bistricu, ili koja druga udaljena svetišta rabio se i izraz „romanje“. Kad su se s tih proštenja vračali hodočasnici, nakon dva ili više dana znalo se reći došli su „Romari“. Najradosnije su ih očekivala djeca koja su s tih „romanja“ obično dobila neki dar, poklon koji se u prošlim vremenima baš i nisu svaki dan kupovali, a u brojnim kućama, pretežno starijeg datuma gradnje, i danas se nalaze slike svetaca koje su donesene s Trškog vrha, Trsata i već spomenute Marije Bistrice.

     Danas se na proštenje kapeli Uznesenja Marijina u Križanče, i naravno ostala malo podalja Marijina svetišta Hrvatske, Slovenije, pa i Austrije i posljednjih desetljeća Međugorja u Hercegovini odlazi najčešće automobilima, kao i u nešto udaljeniji Lurd i Fatimu, a na hodočašća u Rim i Svetu zemlju putuje se i avionima.  Motornim vozilima se do Križanča prije stigne, a i noge nisu izložene opterećenju vlastitog tijela, ali u tom slučaju hodočasnici ostaju uskraćeni za prekrasne poglede koji se pružaju s vinorodnih visova kojima prolaze ceste na putu do Marijine kapelice. Kako bi se očuvala tradicija dolaska na proštenje snagom vlastitih nožnih mišića cestički planinari već drugu godinu za redom na proštenje su krenuli pješice. Doduše sada po čvrstim i uhodanim putovima, a na put su zajedno krenuli i članovi udruge umirovljenika općine Cestica kojim su se pridružili i ostali zainteresirani. U zakazano vrijeme, ujutro u pola devet na Trgu Ivana Pavla Drugog u Radovcu, ispred crkve okupilo se dvadesetak ljudi odakle se krenulo ulicom Augusta Šenoe i Vinogradskom u brdoviti dio općine Cestica, a prvi odmor bio je kod crkve Svete Barbare u Natkrižovljanu. Tu su hodočasnici upoznati s poviješću izgradnje crkve i osnivanja župe, a nakon toga su se spustili prema jugu stepenicama koje su pred dvadeset godina zajedno sagradili mladi župe i župnik Vladimir Stolnik. Stariji  se sjećaju da su se uz stepenice nekad nalazili i rukohvati, a ljepotu nekad sagrađenog tek djelomično nagrđuje asfalt koji vrijedni radnici kod asfaltiranja cesta  besplatno tu istovariše, najkasnije početkom lipnja ove godine. Tu na povijesnim štengama, nasuprot ruševne Draškovićeve klijeti, najstarijeg spomenika župe Sveta Barbara, načinjena je i zajednička fotografija. Među hodočasnicima bio je i Damir Pizek iz Varaždina, sin učitelja Zvonka koji je tu pedesetih godina učio pisati i čitati ovdašnju mladež, a  kojem u sjećanju ostade druženje s tadanjim župnikom dr. Antunom Pintarićem koji na župi bude 41 godinu, sve do 1975, odakle ode u mirovinu te umrije naredne godine i bi pokopan na groblju u rodnoj župi Nedelišće.

     Na hodočašće od Radovca krenulo dvadeset hodočasnika, a na slici se redom nalaze, s lijeve strane. U gornjem redu:  Ljubica Humek, Mira Hip, Đurđa Dobrotić, Marija Šćuric, Ivan Mumlek, Katarina Vidrač, Dražen Cmrečak i Damir Pizek iz  Varaždina. U sredinu bijahu Milan Borak, predsjednik  Udruge umirovljenika općine Cestica te Josip Furjan, Blaž Talan i Stjepan Mihin, a u odnjem redu sjede najmlađi dio ekipe, Valentin Talan, Andreja Mihin, Jurica Spevan , Marija Ivančić,Tatjana Spevan, Ana Talan i Marija Galović. Nakon fotografiranja putnici nastaviše pohod prema kapeli u Križanču, zastanu na tren kod zgrade škole, a zatim se uputiše do raspela u Križanču gdje se priključiše ostalim hodočasncima i zajedno pođu prema kapeli, odredištu svog puta. Kako domaći župnik vlč Janko Bunić, zbog zdravstvenih razloga nije mogao sudjelovati u tradicionalnoj procesiji to je kod križa, i putem u procesiji, molitvu  predvodio vlč. Josip Drvoderić,voćanski župnik, a kip Majke Božje sve do kapele i ove godine nosile su djevojke u bjelini, Blanka i Gabrijela Gregorina, Jasminka Kotolenko, Danijela Majhen i najmlađe, sedmogodišnja Antonija Lazar i godinu dana mlađa Barbara Lazar. Raspelo u procesiji nosio je Josip Kočet, a priliku za ispovijed kod voćanskog župnika, u nanovo okrečenoj kapeli imali su brojni hodočasnici. Kod kapele misu je služio i propovijed održao vlč. Janko Bunić, a pjevanje pod misom vodio je, i na orguljama svirao Marijan Hutinski. 

       Kod mise je bilo više stotina hodočasnika a brojni su nakon mise razgledali unutrašnjost 137 godina stare crkve, a većina ih se poslije uputila do vatrogasnog doma DVD-a Gradišće gdje se moglo nešto prigristi, grlo osvježiti i žeđ utažiti. Uz popularne domaće i zabavne pjesme koje je izvodio glazbeni sastav „Flash“ druženje je nastavljeno i u popodnevnim satima, a nešto prije 14 sati prisutne sudionike pješačko planinarskog pohoda na povratak pozvao je Milan Borak, predsjednik umirovljenika, dok je ostalom društvu poželio ugodan boravak u nastavku druženja. 

Na povratku s hodočašća planinari su se osvježili kod obitelji Rajka i Jurja Lazar na Vinica Bregu, a kasnije su razgledali i klampotic Branka Kreč na Velikom Brijegu u Natkrižovljanu.

 

21_201029_62.jpg 21_201041_45.jpg 21_201051_84.jpg 21_201102_82.jpg 21_201110_34.jpg 21_201123_20.jpg 21_201134_27.jpg 21_201202_84.jpg 21_201218_67.jpg 21_201240_83.jpg 21_201259_98.jpg 21_201311_35.jpg