U susret Martinju

U susret Martinju

 

       U ove jesenje dane ujutro nas često iznenadi mraz. U toku dana zatopli, a nestane i magle koja se zna i dulje zadržati u usjecima i dolinama i području uz rijeku Dravu. Vinogradi su pobrani i opustjeli, a zbog vrenja mošta nije preporučljivo previše zagledati u podrume. Priroda polako vrti kalendar, putujemo prema zimi, mošt se polako čisti i pretvara u mlado vino, a iskusni poznavatelji dobre kapljice polako pripremaju nepce za uživanje u ovogodišnjem urodu. No, do Martinja ima još dosta. Tu su Sesvete, treba urediti grobna mjesta. Sjetiti se naših pokojnika, i susjeda i stradalog prijatelja... Zapaliti svijeću kod središnjeg križa i za one kojima kosti leže negdje daleko, u nepoznatom kraju, daleko od rodnog doma rodbine i prijatelja.   

       U brdovitom dijelu zavičaja poslovi su uglavnom završeni te vinogradi, voćnjaci, šume i livade polako dobivaju svoju jesenju boju, a i lišća je sve manje na granama. Šumom se prelijevaju razne boje, od još uvijek zelene do žute, crvenkaste i smeđe, a neka stabla i grane odumrla su i ostala su bez lišća, kao da ih nema tko odstraniti i ogoljelo strše. Zapravo naši brežuljci upravo su najljepši u jesenje doba. I ne zna čovjek  bi li tu Božju ljepotu promatrao s nizine, ili bi se ipak bilo dobro popeti malo na uzvisinu. Možda na Prekorje, ili na Gradišće, a možda i do Miklinove kapele, ili Svetog Lovre ili pak k Svetoj Barbar? I na «Talijanovom» bregu, na «Falinću» je jesen, i dolje u podnožje stigla je jesen, a jesen je došla i u nizine i udoline. Požutjeli kukuruzi naznačuju da je i u polju došlo vrijeme za pobrati ljetinu. Dani su sve kraći i ljudi žure pospremiti plod «svoje muke i žuljeva» Jesen polako ulazi i u šumski predio dravskog priobalja, a rijeka Drava, ukroćena i okljaštrena u našem zavičaju kao da polako gubi snagu i spušta se u Ormoško jezero odakle će kroz podravsku ravnicu krenuti prema Dunavu i Vukovaru gradu.

        Jesen polako ulazi i u park i dvore još uvijek ponositog Križovljangrada. U posljednjih šezdeset godina rušili su ga i pokradali, a on se nije dao. Još uvijek je tu. Zapalili su ga, i opstao je . I grb su mu ukrali, kažu «nepoznati» počinioci, i još uvijek je tu. Srušili su mu i ogradu na terasi i balkonu, i još uvijek je tu. Izbacili su mu prozore i srušili dovratnike, a on se i dalje ne da. Urušili su mu stropove, i nikako da ga sruše. Stoji i ne da se, a mnogi bi da ga nema, kao i onih koji su ga gradili, održavali i od njega i u njemu živjeli.  Mijenjali su se i direktori i upravitelji, i stanari, i korisnici. Nisu ga srušili, još uvijek je tu.

         I park su mu zapustili, i srušili, a on je još uvijek tu, ne da se. I višestoljetna stabla mu posjekoše i odvezoše, a da nova nikad ne posadiše, ali tu je. I parkovne staze i šetnice mu zapustiše, a zbog nebrige i nemara umjesto puteljaka i cvjetnih gredica sada svuda raste trnje, korov i šikara. O kupalištu na Dravi kraj Križovljangrada više nema tko pripovijedati, a uzorno njegovani vrtovi tek postoje na požutjelim slikama predratnog razdoblja. I pristup dvorcu i podrumu je zapušten, a on se i dalje ne da. Prkosi trenutnim vlasnicima i nastoji potaknuti one koji još nešto do njega drže i mogu zaustaviti njegovo propadanje i urušavanje. Osamostaljenjem Hrvatske proširile se priče da će ga vratiti starim vlasnicima, a u međuvremenu prorijedila se i stoljetna stabla, napustila se skladišta i žitnica, i vrtlarska kućica.

      Preživio je ratove, okupacije i oslobođenja, kao i carstva i kraljevstva i dočekao demokraciju, i još uvijek je tu. Usprkos svemu. Ponosan i žalostan, dočekao je još jednu jesen, i još uvijek je tu. Naš dvorac i park Križovljangrad.

     Možemo li ga spasiti i sačuvati za buduća pokoljenja? Postoji li u nama volja da to učinimo?

 

                                          (f.talan)