Korisnički login

Župa Križovljan 28. rujna 2013. hodočastila u Pulu

Bili na proglašenju blaženim vlč Miroslava Bulešića
        Pod vodstvom župnika vlč. Zorislava Šafrana župa Križovljan hodočastila je 28. rujna u Pulu, na proglašenje blaženim hrvatskog mučenika vlč Miroslava Bulešića umorenog u komunističkim progonima Crkve 24. kolovoza 1947. godine u istarskom mjestu Lanišće.
       Prema Puli krenuli smo ujutro, iza pola tri sata, od Pastoralnog centra u Radovcu, a uz župnika Šafrana u autobus su se ukrcali slijedeći hodočasnici, po abecednom redu: Katica Bednjanić, Marija Bogataj, Marija i Stjepan Borak iz Križovljana, Katarina i Marijan Borak iz Radovca, Štefanija Borak (Radovec) i Štefanija Borak (Babinec), Dragica Drožđek, Rozalija Gavez, Katarina Hereka, Ana Horvat, Josipa i Ivan Horvat, Marta Kos, Štefanija Lazar, Nada Levanić, Katica Mihalinec, Terezija Posavec, Ana Premuž, Marija Prikratki, Ružica Stolnik, Ana Šinjur, Ljubica Šipek, Andreja i Franjo Talan i Marta Županić.
       Na putu prema Varaždinu, u Majerju priključila nam se Štefica Kranjčić, a na parkiralištu kod varaždinskog groblja pridružili su nam se i hodočasnici iz Varaždina, Međimurja i s područja Novog Marofa. Molitvu za sretna put predvodio je župnik, a na odmorištu autoceste prije Zagreba priključili su nam se Anica i Đuro Žigrović iz župe Sv. Ivana Zelina. Vozio nas je Ivan Vincek, autobusom „Lacković busa“, a uz dva zaustavljanja na odmorištu kod Vukove Gorce i Rijeke, do Pule smo došli nešto prije devet sati. Poslije odmorišta u Rijeci kratki životopis novog hrvatskog blaženika, kojeg su progonili fašist, nacisti i komunisti koji su ga pred 66 godina, u dvadeset i osmoj godini života i ubili, iznijela je Lidija Vukalović iz župe Oštrice.
       Parkiralište za autobuse bilo je nasuprot željezničkog kolodvora, u ulici 119 brigade, a odatle do Arene bilo je tek nešto više od jednog kilometra. Kako su u to doba pristigli i ostali autobusi do Arene nam je trebalo oko pola sata. Pošto smo mi kao župa nešto kasnije počeli s pripremama za hodočašće ulaznice za Arenu dobili smo za  ulaz broj 3, s gornje strane amfiteatra, nasuprot obale i brodogradilišta Uljanik, u ulici Ozad Arene, s koje se pružao pogled na oltar i okupljene u Areni, a program se mogao pratiti i na video zidu postavljenom u samoj ulici.
        Proglašenju novog hrvatskog blaženika prisustvovalo je dvadesetak tisuća hodočasnika koji su ispunili Arenu i prostor oko rimskog amfiteatra, a iz Varaždinske biskupije s tri autobusa hodočasnika priključili su se i vjernici župe Margečan predvođeni vlč Alojzom Pakracom. Misno slavlje pod kojim je blaženim proglašen vlč Mirosalv Bulešić, predvodio je papin izaslanik kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetih, a uz  kardinal Josipa Bozanića i biskupa porečkog i pulskog  Dražena Kutlešu proglašenju blaženim prisustvovalo je i preko trideset biskupa iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Italije, Slovenije, Crne Gore i Srbije, te preko 670 svećenika, redovnika i redovnica. Relikvijar novoga blaženika, tkaninu natopljenu krvlju, na liturgijski prostor donio je blaženikov brat Josip Bulešić koji je isti predao umirovljenom porečko-pulskom biskupu Ivanu Milovanu, za čijeg je mandata dovršen postupak za proglašenje blaženim vlč Miroslava Bulešića.
      Program u Areni nastupom pjevačkih zborova započeo je u 9,30, a sama misno slavlje pod kojim je pročitano apostolsko pismo o proglašenju blaženim započelo je u 11 sati.
       Po završetku misnog slavlja, oko 13 sati, hodočasnici su se uputili u razgledavanje kulturno-povijesnih znamenitosti Pule, a jedna od znamenitosti je i franjevačka crkva Svetog Antuna koja je u neposrednoj blizini Arene, uz koju je i samostan na adresi Varaždinska 2. Kako je bilo dogovoreno da se kod autobusa na parkiralištu okupimo u 15,30 sat prije toga krenuli smo prema Areni koja je već bila zatvorena, a i očišćena. Krećemo prema Rivi i Ulici 119 brigade na čijem kraju nam je parkirani autobus. Prolazimo kroz park u kojem je spomenik hrvatskim braniteljima iz Istre poginulim u Domovinskom ratu. U mramornu ploču uklesano je 56 imena i prezimena među kojima je najstariji Grga Hećimović (1937. – 1991.) te najmlađi Toni Godena rođen 1975. godine. U restoranu nasuprot spomenika bila je prilika za popit kavu te smo se u 15 sati uputili kraj željezničkog kolodvora do autobusa. Pošto se u dogovoreno vrijeme baš svi nisu okupili Marijan Borak iz Radovca sve žedne ponudio je optimalno ohlađenim vinom koje smo u prtljažniku autobusa vozili sobom, a mogao se popiti i hladni sok, voda ili pak gemišt.
      Nakon dvadesetak minuta brojno stanje se popunilo te smo nešto prije 16 sati krenuli prema Svetvinčentu, našoj slijedećoj postaji. Pred crkvu u kojoj je ukopan vlč Bulešić stigli smo u pola peta sati i ispred crkve snimili zajedničku fotografiju svih hodočasnika koji su se vozili u našem autobusu, a potom smo u tišini krenuli u crkvu. Provo smo posjetili grob novog blaženika, vlč. Miroslava Bulešića, koji se nalazi desno od ulaza u crkvu, a zatim smo iza glavnog oltara posjetili i izložene predmete koji svjedoče o mučeništvu pokojnog svećenika. Tu je izložen krvavi talar i jastuk , kao i dio zida (žbuke) poškropljen svećenikovom krvlju, a potom smo se lijevom stranom crkve vraćali prema izlazu, odnosno vratima kroz koja smo ušli. Na oltaru smještenom na početku svetišta nalazila se u drvetu izrađeni reljef blaženika kojem je na poleđini zapisano: U znak povezivanja žrtava Vukovara i Bogdanovaca s Istrom – svećenikom mučenikom blaženim Miroslavom Bulešićem…   na izlasku iz crkve susrećemo druge grupe hodočasnika koji čekaju da uđu u crkvu i pomole se na grobu blaženog Miroslava, a mi se upućujemo prema autobusu gdje zastajemo pred Općinom i ulazimo u dvoranu u kojoj je izložba predmeta, fotografija i zapisa o novom blaženiku. Sama izložba podijeljena je u nekoliko cjelina. Prva nosi naslov djetinjstvo i  mladost, a potom studij u Rimu i mlada misa. Zatim slijedi pastoralno djelovanje među kojima je i zapis iz Duhovnog dnevnika od 22. ožujka 1944. godine. Među izloženim predmetima nalazio se i blaženikov molitvenik“Oče buldi volja tvoja“ s potpisom vlč Bulešića iz 8. travnja 1947. godine. Izloženi molitvenik, s poukama i putama za bogoljubni život sabrao je i uredio biskup dr. Juraj Dobrila, a izloženo petnaesto izdanje priredio je svećenik Božo Milanović. Spomenuti molitvenik 1946. godine izdalo je Književno društvo sv. Mohora za Istru. 
        Nakon kratkog razgledavanja izložbe uputili smo se prema autobusu, a na put prema Rijeci, Zagrebu, Varaždinu i Cestici krenuli smo nakon osvježenja u 17 sati i 15 minuta. U 19 i 30 kraći odmor bio je na odmorištu Ravna Gora. Zahvaljujući dobrom raspoloženju i glasu Ane Horvat i Marijana Boraka te poslije sestara Mislović (Dragice, Katice, Ljubice i Ružice) pjesmom smo nastavili putovanje, a posljednji odmor pred dolazak u župu Križovljan bio je  na autocesti kod Popovca. Puni dojmova kući u općinu Cestica stigli smo oko pola jedanaest, prevalivši tog dana preko 760 kilometara.
 
Životopis novog hrvatskog blaženika Vlč Miroslava Bulešića
    Miroslav Bulešić rođen je13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, u župi Svetvinčenat, od roditelja Miha i Lucije rođ. Butković. Osnovnu školu polazio je u Juršićima, a potom polazi u Goricu, a od 1931. je u Kopru gdje je 1939. položio veliku maturu. Slijedi studij filozofije i teologije na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu. U župnoj crkvi u Svetvinčentu, 11. travnja 1943. za svećenika ga je zaredio biskup Rafael Radossi, a tu je 26. travnja, na uskrsni ponedjeljak, imao i mladu misu pod kojom je propovijed na hrvatskom i talijanskom jeziku imao vlč. Zvonimir Brumnić. .
Slijedeće dvije godine bio je župnikom u Baderni gdje se uz pastoralnom djelovanje nesebično zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. Po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava: «Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.»
  U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru gdje je oživio je crkveno pjevanje i pobožnosti prema Srcu Isusovu i Marijinu, promičući i zajedničko moljenje krunice, češću ispovijed i svetu pričest, posebno za skupine revnijih vjernika, za mladež, djecu. To se nije dopalo komunističkoj vlasti..
Školske godine 1946/47. postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu, a kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla zajedno s pedesetak istarskih svećenika potpisao je 12. veljače 1946. godine u Pazinu dokument o pripojenju Istre i Julijske krajine Jugoslaviji. Odvažno i ustrajno zauzima se za slobodu vjere i nesmetanog djelovanja Crkve u novoj, komunističkoj državi .
Početkom ožujka 1947., podravnatelj Bulešić se pobrinuo da se veliko raspelo, koje je iz središta atrija Biskupijskog sjemeništa svetogrdno skinula skupina «napredne omladine», uz pjevanje i molitve cijelog Sjemeništa časno vrati na svoje mjesto. U kolovozu 1947. Miroslav Bulešić, kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. potvrede u Buzetu i okolnim župama. U subotu 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio Svetohranište.  
Uoči dolaska u Lanišće, dok su s Ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Miroslav Bulešić je odgovorio: «Samo jedanput će se umrijeti». Krizma u Lanišću održana je u nedjelju, na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. godine.
Svjedočenje dr. Ukmara
 Govoreći o mučeništvu Miroslava Bulešića, dr. Ukmar je u službenom izvješću za Biskupski Ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao: «Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…». Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. U popodnevnim satima toga dana iz Pazina je stigla komisija u ime Javnog tužilaštva za Istru. Pregledali su crkvu, župni stan i njihovu okolicu. Mons. Ukmar prevezen je kamionom u bolnicu u Rijeku jer komunisti nisu dopustili da ga odvezu u Trst. Tek su navečer trojica župljana presvukla pokojnog mučenika Miroslava, a na mjestu otvorenih rana,  oko vrata mu povezali bijeli zavoj. Kasnije, nakon što je provedena obdukcija, zaključilo se da je brzo preminuo, nakon ubojstva. Agenti OZNA-e čak su pripremili falsifikat kako je smrt nastupila zbog slabosti srca, no liječnici su odbili takvu izjavu.
    Tadašnje vlasti nisu dopustile da se ubijeni svećenik pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude sahranjen u Lanišću, gdje je ubijen. Pogreb je vodio vlč. Ivan Pavić, a predvečer se najbliža rodbina oprostila od svog voljenog sina i brata. Njegova je majka nakon ovog strašnog zločina niz godina, barem jedanput mjesečno, 24. u mjesecu, dolazila na grob pješice iz Čabrunića u Lanišće, sve do 1958. godine kada je tijelo sina pokopano na groblju rodne župe. Ubrzo nakon toga i majka je umrla, a 2003. godine tijelo od komunista zaklanog župnika preneseni je u župnu crkvu u Svetvinčentu gdje se i danas štuje.
       Organizirano ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića dobilo je i sudski epilog, a na sudu u Pazinu od 29. rujna do 2. listopada 1947. godine, nastavilo se s iznošenjem laži i optužbi te je u skladu s time Miroslav Bulešić optužen da je surađivao s Nijemcima. Župnik Stjepan Cek koji se uspio sakriti i tako preživjeti posjet komunističkog eskadrona. Osuđen je na šest godina zatvora s prisilnim radom, a mons. Ukmar na mjesec dana zatvora dok je župnikov ubojica dobio pet mjeseci zatvora zbog remećenja „javnog mira i poretka“.
U Biskupiji porečkoj i pulskoj provedeno je (1998.-2004.) službeno istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića, koje je 2004. godine predano Kongregaciji u Rim odakle je Državno Tajništvo Svete Stolice, dopisom od 12. veljače 2013. godine, priopćilo da je Sveti Otac Benedikt XVI. dopustio da se obred proglašenja blaženim Sluge Božjega Miroslava Bulešića obavi u Porečkoj i Pulskoj biskupiji u subotu, 28. rujna 2013. godine.
Ostali hrvatski sveci i blaženici
Sveti Nikola Tavelić - franjevac, misionar, mučenik (Šibenik, oko 1340. - Jeruzalem, 14. XI. 1391.), sveti Marko Križevčanin svećenik, mučenik (Križevci, 1589. - Košice, 7. IX. 1619.) i sveti Leopold Bogdan Mandić kapucin, ispovjednik (Herceg Novi, 12. V. 1866. - Padova, 30. VII. 1942.).
 Blaženici su Augustin Kažotić - dominikanac, biskup (Trogir, oko 1260. - Lucera, 3. VIII. 1323.),  Julijan iz Bala - svećenik, franjevac (Bale, oko 1300. - 1. 5. 1349.), Jakov Zadranin - franjevac, redovnik (Zadar, oko 1400. - Bitetto, 27. IV 1490.), Gracije iz Mua - augustinac, pustinjak (Muo u Boki 27. XI 1438. - Venecija, 9. XI 1508.), Ozana Kotorska - dominikanka, djevica (Relezi, 25. XI. 1493. - Kotor, 27. IV. 1565.), Marija od Propetoga Isusa Petković - redovnica (Blato 10. prosinca 1892. - Rim 9. srpnja 1966.),  Jula, krsnim imenom Kata,  Ivanišević – časna sestra (Staro Petrovo Selo 25. 11. 1893. – Goražde 15. 12. 1941.), Ivan Merz - laik, (Banja Luka 16. prosinca 1896. - 10. svibnja 1928.) i blaženi kardinal Alojzije Stepinac - nadbiskup zagrebački, kardinal, mučenik (Krašić, 1898-1960). i Bernadeta Banja, krsnim imenom Terezija – časna sestra (Veliki Grđevac kod Bjelovara 18. 06. 1912. – Goražde 15. 12. 1941.). - Sestre Bernadeta i Jula stradale su kao Drinske mučenice u progonu 1941., a blaženim su proglašene i dvije sestre rođene u Sloveniji;  M. Krizina Bojanc i č.s.  M. Antonija Fabjan, te sestra Berchmana Leidenix rođena u Austriji.
 
U nastavku nekoliko fotografija s posjete Puli i Svetvinčenatu 28. rujna 2013. godine
 
 
1. Zajednička fotografija hodočasnika ispred Crkve u Svetvinčenatu
 
2. Pogled prema oltaru gdje je misno slavlje predvodio je papin izaslanik kardinal Angelo Amato, i preko trideset biskupa
 
3. Uz kardinala Amato, u koncelebraciji je uz  kardinal Josipa Bozanića i biskupa porečkog i pulskog  Dražena Kutlešu, sudjelovalo preko trideset biskupa i 670 svećenika
 
4. Pogled na Arenu s desne strane, od sjevera
 
5. Pogled na Arenu s istočne strane, s ulaza broj 2
 
6. Uz ogradu s istočne strane, Ozad Arene, smjestio se i veći broj krližovljanskih hodočasnika
 
7. Pogled na Arenu nakon slavlja
 
8. Na grobu vlč. Bulešičća u crkvi u Svetvinčentu
 
9. IZ glavnog oltara bili su izloženi predmeti vezani uz smrt blaženog Miroslava
 
10. Hodočasnici župe Križovljan u crkvi u Svevinčentu
 
11. U zgradi općine Svetivinčenat bila je zbirka o životu novog blaženika
 
12. Na povratku prema zavičaju u autobusu se i zapjevalo
 

07_123159_14_1-svetvincenat.jpg 07_123212_90_2-IMG_4877-_pogled_prema_oltaru.jpg 07_123224_15_3-IMG_4884-pogled_prema_oltaru.jpg 07_123239_26_4-pula_Arena_pogled_s_desna.jpg 07_123256_82_5-IMG_4871-_pogled_s_lijeva.JPG 07_123319_79_6-IMG_4887.JPG 07_123335_42_7-IMG_4948.JPG 07_123348_00_8-IMG_4998.JPG 07_123359_84_9-IMG_5018.JPG 07_123447_64_12-IMG_5072.JPG