Planinari Cestice u posjeti Njemačkoj
Prvi dan posjetili Muzej Mercedes
Odlazak za Stuttgart, u sklopu realizacije četvrtog događanja u vezi Euro projekta ''Izgradnja Europskog identiteta kroz zajedničke kulturne i sportske tradicije'', planiran je za petak, 5. kolovoza 2011. godine na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te smo u skladu s planom na put dugačak oko sedamsto kilometara krenuli rano ujutro. Tako smo se ujutro u tri sata našli pred ulazom u dvorište Općine Cestica gdje nas je već čekao autobus.. Kako je u Njemačkoj i na putovanju trebalo provesti tri dana našlo se i dosta prtljage, a zbog toga jer se predviđalo kišno vrijeme neizostavni dio bili su kišobrani, kabanice i toplija odjeća, kao i prikladna obuća za planinarenje. Jedan dio putnika smjestio se u donjem dijelu, a većina nas je bila na katu odakle se pružao bolji pogled na predjele kroz koje smo prolazili. Iz općine Cestica put Njemačke tog jutra krenulo je 48 putnika, a od ženskog dijela populacije tu su bile Josipa Korotaj, Monika Vunderlih, Vera Borak, Zlatka Sambolec, Marica Vinter, Anka Mumlek, Jožica Hohnjec, Ivana Majer, Marija Dobrotić, Ana Lazar, Barbara Antolić, Katarina Vidrač, Dragica Kos, Andreja Talan, Anica Veršić, Mila Veršić, Ana Veršić, Ivanka Humek, Gordana Kos Kolar, Margareta Pavlović, Davorka Golubić, Marija Ivančić i Andreja Mihin. Od muškog dijela, uz načelnika Mirka Korotaja i predsjednika Vijeća Ivana Hohnjeca tu su bili i Danijel Korotaj, Darko Majhen, Josip Borak, Boris Borak, Josip Sambolec, Vladimir Vinter, Stjepan Mumlek, Denis Kotolenko, Ivan Dobrotić, Zvonko Lazar, Gordan Vupora, Josip Furjan, Zvonko Kos, Franjo Talan, Danijel Veršić, Stjepan Humek, Nenad Kolar, Božidar Pavlović, Stjepan, Mario i Stanko Golubić, Antonio Kišić i Nikola Šćuric.
Ubrzo smo stigli i na granični prijelaz Dubrava Križovljanska Zavrč i nakon rješavanja uobičajenih provjera, s otisnutim pečatima u putovnicama nastavili put prema Ptuju gdje su nam se sa svojim autobusima, na ptujskom autobusnom kolodvoru, oko četiri sata priključili i planinari iz Slovenije i Mađarske. Na putu prema autocesti za Maribor u autobuse smo utovarili pripremljenu hranu za taj dan, a pića smo u dovoljnoj mjeri ponijeli sobom u autobusu. Kako bi tekućina bila u rashlađenom stanju pripremili smo više desetaka plastičnih boca sa zaleđenom vodom te smo sve pohranili u pripremljenoj posudi koju smo smjestili u donji dio autobusa, a za jutarnje ispiranje grla najviše su se koristili orehovec i višnjevac, bilo je slađih, kojima su se uglavnom dezinficirala ženska grla, a muški su uglavnom za „dezinfekciju“ koristili piće s manjim sadržajem šećera. Na raspolaganju putnicima bili su i sokovi, mineralna voda te pivo i vino koje je s ponosom na put ponio svaki vlasnik vinograda, a na odmorištima popila se kava ili koji drugi topli napitak.
S kulturno povijesnim znamenitostima država, Slovenije, Austrije i Njemačke, i mjesta kroz koje smo prolazili upoznao nas je Goran Koščak, naš pratitelj na ovom putovanju, a na putu prema Stutgartu prošli smo u Austriji kroz nekoliko tunela, a poslije Graza skrenuli smo s autoceste te se kroz Lizen, uputili prema Salburgu. Iako sam cestom prema Salzburgu i dalje prema Gunzburgu i Ulmu proteklih nekoliko godina prošao više desetaka puta kraj me ponovo oduševio svojom ljepotom, prvenstveno prekrasnim pejzažima, u kojima su se izmjenjivali pašnjaci i šume, rjeđe voćnjaci i polja, a pogled na ogoljele vrhove planina samo je upotpunio sliku svim nam poznatog. Uglavnom su po brdovitim livadama i pašnjacima pasle krave, a krivudavi putovi koji su vodili do pojedinih kuća i imanja upotpunjavali su sliku idiličnih pejzaža. Ulaskom u Njemačku pejzaž se nešto izmjeno, a uz pašnjake pojavljuju se polja zasijana kukuruzom i pšenicom koja uglavnom još nije bila požnjevena.
Na nekoliko mjesta ušli smo u gužvu, ali putovanje se uz pjesmu i povremene odmore na parkiralištima uz restorane i ugostiteljske objekte oko 15 sati bližilo svome kraju. Naše prvo odredište toga dana bio je Muzej Mercedesa kamo smo stigli oko 16 sati. Već iz autobusa naziralo se ogromno, pomalo futurističko zdanje koje doseže skoro pedeset metara visine (47,5 metara), a svojim sivim stakleno betonskim kombinacijama djeluje zaista grandiozno. Od parkirališta gdje su se zaustavili autobusi do ulaza vode stepenice, a tu smo snimili i zajedničku fotografiju. Za to vrijeme je naš vodič Goran preuzeo je ulaznice koje nam je na ulazu u muzej uručio. Ušli smo u velebno zdanje, a pošto je povijest Mercedesa smještena na osmom katu krenuli smo od vrha kamo smo se odvezli bešumnim liftom. Kronologiju razvoja tvrtke podijeljena je u nekoliko faza, a izloženi primjerci vjerojatno ni dok su bili proizvedeni nisu bili takvog sjaja. Od početnih modela automobila i ostalih vozila na zidovima se može pratiti razdoblje u kojem se model proizvodio, a tu su bili i eksponati kojih se još sjećamo iz starih filmova. Na višim katovima, kroz zasjenjene staklene plohe možete pogled usmjeriti i prema obližnjem igralištu ili autocesti, a spuštanjem prema dnu susret ćete i različite modele autobusa, teretnih vozila, cisterni i sportskih kola. Tu su i vozila namijenjena prijevozu bolesnika i unesrećenih, poštanska kola i policijskih automobila, kao i kamioni za prijevoz otpada, nosači dizalica i ljestvi, različita kombi vozila, a tu je i Papamobil kojem smo imali prilike vidjeti za posjeta Ivana Pavla Drugog Hrvatskoj, kao i za nedavnog posjete sadašnjeg Pape Benedikta 16, u Zagrebu na Hipodromu. Sve izloženo teško je opisati, a svako si je posebno razgledao model koji mu je za oko zapeo. Naravno tu je izloženo i nekoliko vatrogasnih vozila koje su s posebnim zanimanjem razgledali i prisutni vatrogasci, a uz vatrogasno vozilo fotografiju za uspomenu snimili su Ivan Tetičković, zapovjednik PGD Cirkulane i Darko Majhen, predsjednik Vatrogasne zajednice općine Cestica. Posebno je bio interesantan završni dio posjete gdje su bili izloženi trkaći modeli, a u vitrinama na suprotnoj strani su pehari i oprema za vozače formule 1. Povrh toga su imena vozača, a među zadnjima je upisan i Fernando Alonso.
Posjet muzeju završili smo oko 18 sati, a zbog kiše koja nas je pratili većim dijelom puta i koja nije prestajala otpalo je planirano razgledavanje Stuttgarta te smo se autobusima uputili do hotela Best Western u Ditzingenu, kamo smo stigli oko 19 sati. Uslijedio je preuzimanje ključeva, smještaj u sobe i večera. Kako je kiša nesmiljeno padala za neko razgledavanje mjesta nije bilo mogućnosti, a pošto se u prizemlju moglo popiti pivo to su mnogi i iskoristili.
Nekoliko fotografija prvog dana posjete