Korisnički login

Umirovljenici Cestice na izletu u Sloveniji

Posjetili muzej u rudniku ugljena u Velenju i stari grad

     Udruga umirovljenika općine Cestica okuplja više stotina umirovljenika iz svih naselja općine, a vrijedno rukovodstvo tijekom godine organizira više izleta i druženja. Vrijedne su i sportske sekcije te se članovi mogu priključiti streljačkoj, kuglačkoj ili pak šahovskoj ekipi, a dobrim rezultatima mogu se pohvaliti i članice ženske pikado sekcije.

    Izlet u Sloveniju, u Velenje i Šalešku dolinu, održan je u utorak, 19. srpnja, a polazak s autobusnog stajališta ispred OŠ Cestica bio je ujutro u šest sati. Putovalo se autobusom tvrtke Grand, a kao turistički pratitelj bila nam je Verica Hižar, tajnica Saveza udruga umirovljenika i starijih osoba Varaždinske županije. Nakon ukrcavanja krenuli smo prema graničnom prijelazu Dubrava Križovljanska-Zavrč, gdje smo malo podulje čekali, naime upravo smo na slovensku stranu granice došli u doba smjene policijskih službenika, a kako je uobičajeno da se prekontrolira dokument svakog putnika formalnosti su se malo oduljile.

      Šaleška dolina poznata je i po uzgoju hmelja koja je desetljećima omogućavala i ponekad jedinu zaradu stanovništvu i iz naselja Općine Cestica, a tu se u brzo razvijajućim industrijskim granama i pogonima zaposlio, sezonski, privremeno ili na dulji rok i veći broj ljudi iz našeg kraja. Naime poznato je da se u pograničnom području uz granicu sa Slovenijom desetljećima nije otvarao nikakav pogon, mogućnosti za razvoj poduzetništva bile su ograničene, pa i zabranjene, a rijetki su mogli posao dobiti na nekoj od državnih poljoprivrednih farmi i zadruga. Berba hmelja je tako postala jedan od izvora prihoda s kojim su se djeca otpremala u školu, kupile knjige i neophodna odjeća, a znalo je i nešto novca preostati za kupiti kakovu sitnici i za ostale ukućane, pa i domaćinstvo. No, nisu samo stanovnici ovog područja živjeli u oskudici i siromaštvu, posao i zaradu tu su potražili i pretežno mladi i iz ostalih mjesta, a radna mjesta mogla su se dobiti u građevinarstvu, rudniku, pa i u tvornici Gorenje ….

      Na put je krenulo tridesetak umirovljenika, a dolaskom u Žalec svratili smo do obitelji  Zdenke i Ivana Đuras, koja nas je počastila kavom i doručkom, a dobrodošlicu nam je poželjela i Ivanova sestra Đurđa Zupanc porijeklom iz župe Margečan. Tu smo se zadržali nešto duže od pola sata, a domaćinu su na gostoprimstvu prigodnim poklonom (domaćom rakijom i vinom) zahvali tajnik i predsjednik Udruge, Stjepan Mihin i Milan Borak. Pjesmom smo se oprostili od domaćina ušli u autobus i krenuli prema Velenju, gdje se ugljen započeo iskapati 1887. godine.  Tu smo stigli nešto poslije devet sati, a kako nam je na programu prva postaja bio Muzej ugljenokopa Slovenije, tu smo i parkirali autobus.

   Vođa puta otišao je srediti formalnosti oko posjeta, a za to vrijeme ostali su mogli razgledati izložene strojeve u dvorištu koji su nekad korišteni u rudniku. Jedan od strojeva koji je desetljećima na površinu dopremao ugljen je stroj tvrtke „Dominion“, proizveden u Kanadi 1947. godine, a isti je opremljen elektromotorom snage 1118 KW. Dnevno je iz utrobe zemlje mogao dopremiti 11 tisuća tona ugljena, s dubine od 392 metra, a za svog radnog vijeka izvukao je preko 85 milijuna tona. Oko pola deset ušli smo u zgradu u kojoj smo prvo obišli prostorije, „izložbeni prostor“ nad zemljom, a pošto je u rudniku nekoliko desetljeća radio i sam predsjednik Udruge umirovljenika Milan Borak, informacije o životu rudara saznali smo iz prve ruke. Lijevo od ulaza nalazi se prostrana garderoba u kojoj su rudari oblačili rudarska odijela, a tu se nalaze i ostale prostorije u kojima se mogao upoznati težak život u prošlosti. Tu smo se upisali i u knjigu posjetitelja. O životu rudara govorile su i izložene fotografije, a na nekoliko mjesta mogli su se uključiti i monitori te se o povijesti rudarskog života mogao pogledati i filmski materijal.

      O povijesti rudnika govorili su nam i stručni vodiči, a potom smo se podijelili u dvije grupe i pod stručnom pratnjom krenuli u dubinu. Kako je za obilazak rudnika predviđeno oko dva sata, dobili smo i „rudarski gablec“, prethodno smo svoje stvari odložili u garderobi, obukli i rudarske kute i na glave stavili rudarske kacige i krenuli prema liftu. Kako je i kabina dizala  ograničenog kapaciteta opet smo se podijelili u dvije skupine, nakon ulaska prve grupe, vrata kabine su se zatvorila te se kabina podigla, a u razinu s podom došla je druga, donja kabina u koju se ukrcala druga grupa te smo se, uz rudarski pozdrav „Sretno“ potom spustili u utrobu rudnika. Tu nas je fotografirao i službeni fotograf, a potom je kroz hodnike krenulo upoznavanje muzejskog prostora koji je smješten negdje na dubini od 157 metara. Podzemni hodnici obloženi su i utvrđeni drvenim potpornjima, trupcima, gredama i daskama, a svud oko nas bio je miris ugljena koji se mogao vidjeti i između dasaka kojima su obložene strane i strop hodnika-tunela. Zaštitnica rudara je sveta Barbara, te je u jednom dijelu uređena i posebna kapelica, a zadnji dio našeg putovanja u Muzeju prošli smo rudarskom željeznicom. Na izlasku mogli smo preuzeti i ranije snimljene fotografije, a zgradu i dvorište Muzeja napustili smo nešto poslije podneva.

    Sljedeće odredište bio je stari grad Velenje s kojeg se pruža prekrasan pogleda na sam grad, a razgledali smo, pod stručnim vodstvom Antona Peteka i postavljenu izložbu trgovine i gostionice s početka dvadesetog stoljeća. Tu smo saznali i brojne pojedinosti o životu  Františeka Foita koji je cjelokupnu, veoma bogatu zbirku afričkih predmeta poklonio Velenju i danas je smještena u velenjskom dvorcu što smo također razgledali, a znamenitosti grada sa zidina dvorca objasnio nam je Dragutin Šafarić. Posjet muzeju završili smo nešto iza dva sata popodne te smo se uputili do restorana Verdelj u Šaleku, smještenog uz rječicu Paku, uz koju je s druge strane vatrogasni dom i u neposrednoj blizini crkva Svetog Andrije.

      Poslije ručka uslijedilo je druženje, a tu su nam se pridružili i svirači, Janko Medved i Vinko Juvan. Uz pjesmu i ples zadržali smo se do 18 sati, a u pjevanju popularnih zabavnih hrvatskih i slovenskih pjesama sudjelovali su i umirovljenici, Barbara Furjan, Štefica Lazar, Martica Kos. Naravno pridružili su im se i ostali, i žene i muškarci koji su i na ovom izletu bili u manjini. Priliku za susret sa starim znacima iskoristili su i domaćini koji su za radnog vijeka s nekima od izletnika i radili, a na putu prema Hrvatskoj i Cestici zaustavili smo se na odmorištu Tepanje. Kako izletnici ne bi i u vrijeme putovanja bili suhog grla, i ne daj bože izloženi dehidraciji, pobrinuli su se muški članovi, a optimalno ohlađeni gemišti i sok mogli su se popiti i na odmorištu, kao i na putu prema granici.

     Uz nešto kraće zadržavanje na granici nego u polasku kući smo stigli za dana, nešto prije devet sati, a odmah nakon prelaska granice predsjednik Udruge pozvao je umirovljenike da se 15. kolovoza, na Veliku Gospu uključe u tradicionalni pohod Majci Božjoj u Križanče kojeg i ove godine organiziraju cestički planinari i Udruga umirovljenika Općine Cestica.

 

 

 

U nastavku nekoliko fotografija s izleta umirovljenika u Velenje

23_125228_29.jpg 23_125238_53.jpg 23_125249_68.jpg 23_125259_17.jpg 23_125310_77.jpg 23_125320_37.jpg 23_125334_48.jpg 23_125344_52.jpg 23_125357_80.jpg 23_125407_04.jpg 23_125415_82.jpg 23_125427_00.jpg