Korisnički login

Na Sesvete u Rijeci, u 97. godini umro fra Ilija Borak

Dostojanstven oproštaj od najstarijeg svećenika Hrvatske kapucinske provincije 

       U drugoj polovini ove godine ostali smo bez trojice svećenika župe Križovljan. Prvo je na Rijeci 28. kolovoza umro fra Franjo Talan, zatim je na neurološkom dijelu bolnice u Günzburgu umro Trpimir Stjepan Grmeca, a eto na sam blagdan Svih Svetih, u ponedjeljak, 1. studenoga primismo vijest da je u Kapucinskom samostanu u Rijeci umro  fra Ilija Josip Borak, najstariji redovnik Hrvatske kapucinske provincije Svetog Leopolda Bogdana Mandića.

      Kao i u prethodnim slučajevima vijest se brzo proširila, a pošto su fra Iliju brojni poznavali mnogi su ga htjeli ispratiti na posljednji počinak. Sprovod na groblju Kozala,  zakazan je za srijedu 3. studenoga u 13 sati, a ispraćaj od župljana Gospe Lurdske bio je organiziran u 19 sati u kapucinskoj crkvi na Žabici, u utorak 2. studenoga 2010. godine. Misu je te večeri predvodio gvardijan fra Anto, a u koncelebraciji su još sudjelovali, vlč Velimir Martinović i franjevci Stanko Dodig, Žarko Lučić i fra Josip Grivić koji je u propovijedi naglasio Fra Ilija prihvativši redovnički život nastojao je slijediti put sv. Franje, ne samo riječima nego i djelima. Život ga nije milio i ni u jednom času nije ustuknuo u svojoj vjeri pa i onda kada je morao ( 1946. god) poći na izdržavanje kazne punih osam godina. Čvrsto je vjerovao da je Bog s njime stoga je i mogao podnijeti razna iskušenja u onim kritičnim vremenima. Iako nepravedno osuđen, nerado je govorio o svemu onom što je proživio u zatvoru, rekao bi:”neka im Bog oprosti”. Zar i smrt koja ga je jučer zadesila znakovito ne govori u prilog tome. Zar ga Bog nije nagradio za svu muku koju je uvijek prihvaćao kao volju Božju, da je upravo na blagdan Svih Svetih umro. Život ga nije mazio pa ni u kasnijim godinama. Samo Bog zna kolikim je osobama bio na usluzi u službi pomirenja- u toj službi nije se štedio. Mnogo je propješačio – gotovo sva sela na Velebitu uz Jadransku magistralu, od Prizne sve do Barić Drage – samo da donese Isusa u kuću. Danas gotovo i nezamislivo. Volio je mlade i rado se družio s njima, mnoge potaknuo na redovnički i svećenički život. Bio je vrlo jednostavan i upravo je svojom jednostavnošću puno toga i učinio. Sve je bilo za Boga i vršenje Božje volje. Ne štedeći sebe sijao je Riječ Božju koja već za njegova života donosila plod.
   U srijedu je na put prema Rijeci i posljednjem ispraćaju od fra Ilije krenulo pedesetak župljana križovljanske župe, a desetak osoba na pogreb se odvezlo kombi vozilom tvrtke GT-ing. Autobus je s Trga Ivana Pavla Drugog u Radovcu krenuo nešto prije osam sati, a s nama na put, kao duhovni vodiči pošli su svećenici vlč Vlado Borak, župnik iz Svetog Đurđa i vlč Josip Vidović, župnik iz Jalžabeta. U Petrijancu pridružila nam se grupa hodočasnika, a u Varaždinu u autobus je ušao i Josip Maruševc, čovjek koji je u doba Ilijinog tamnovanja također jedno vrijeme bio u logoru Stara Gradiška. Nakon Varaždina krenuli smo na autocestu i prema Rijeci i kao što je uobičajeno na hodočašću prvo smo izmolili za sretan put, a nakon toga nam je vlč Josip Vidović rekao nekoliko zanimljivosti iz života fra Ilije dok je još bio na robiji u Staroj Gradišci. Tako smo saznali da je fra Iliji na rukama umro njegov redovnički kolega fra Anzelmo Canjuga, poznati kapucinski glazbenik, a zahvaljujući našem fra Iliji za svećeničko zvanje odlučio se i vlč Vidović.

        Svećenik Fra Ilija Borak, rođen je 9. ožujka 1914. godine, još za vrijeme Austro-ugarske, pred prvi svjetski rat, u Radovcu, župa Križovljan tadašnja općina Križovljan Cestica. Kako je rođen pred Josipovo roditelji mu nadjenuše ime Josip, a krstio ga kapelan Martin Pižeta, za  župnikovanja Ivana Čižmaka, dok mu kumovi na krštenju 10. ožujka bijahu Ana i Mato Mumlek. Nakon završene osnovne  tada pučke škole koju je pohađao u rodnom mjestu školovanje nastavlja na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziju u Varaždinu. Pošto je u to doba na ovom području postojala jedna provincija, u kapucinski red stupio je 2. kolovoza 1932. u Sloveniji u samostanu Škofja Loka, gdje je uzeo redovničko ime fra Ilija. Za svećenika je zaređen u Splitu 11. srpnja 1937.godine, a mladu misu u rodnoj župi služio je na Veliku Gospu, 15. kolovoza. Potom služe šestomjesečno vojni roku u Skolju s kojeg se vraća 1.svibnja 1939. godine. Dolazi u Varaždin te mu je povjerena služba vjeroučitelj u školi časnih sestara Uršulinki i u Drugoj državnoj pučkoj školi "Juraj Strossmayer" u Varaždinu odakle 14. veljače 1943. godine biva pozvan za vojnog dušobrižnika u domobransku postrojbu Treći gorski zdrug, čije je zapovjedništvo bilo u Bjelovaru. Dana 24. ožujka obolio je od tifusa i liječio se u zaraznoj bolnici u Slavonskom Brodu do 25. travnja 1943. Nakon 40 dana bolničkog dopusta upućen je 13. lipnja 1943. u Bihać gdje je Treći gorski zdrug bio posadna vojska. Tu je vršio dužnost posadnog dušobrižnika do 5. ožujka 1945. kada je bio otpušten iz domobranstva u građansku službu.

       Nakon godinu dana bio je uhićen. Tadašnja vlast optužila ga je i presudom Divizijskog vojnog suda iz Bjelovara osudila na kaznu strogog zatvora u trajanju od osam godina, zbog kaznenog djela protiv države i tadašnjeg režima, te na gubitak građanskih prava u trajanju od dvije godine. Kaznu je izdržao u zloglasnom logoru - Stara Gradiška (1947-1955 ).

       Pri izlasku iz zatvora vršio je svećeničku dužnost upravitelja župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu, a zatim upravitelja Prebende sv. Vida do 1961. godine, kada je premješten u Split za župnog pomoćnika u svetište Gospe od Pojišana. Tu službu vršio je pune tri  godine do premještaja u Rijeku 1964. gdje preuzima službu samostanskog vikara. Potom postaje upraviteljem pet karlobaških župa: (Karlobag, Cesarica, Prizna, Baške Oštarije i Lukavo Šugarje)

     Godine 1982. preuzima službu duhovnog pomoćnika u župi Gospe Lurdske u Rijeci. U Karlobag se vraća 1986. preuzimajući službu župskog vikara za iste župe. U tom vremenu bio je redoviti ispovjednik sestara koludrica Benediktinki u samostanu sv. Margarite u Pagu. Godine 2000. razriješen je dužnosti župskog vikara te je umirovljen. U Karlobagu ostaje do 2005. kada je zbog teške bolesti prebačen u Rijeku na liječenje. Bolest gaje prikovala uz bolesničku postelju koju je strpljivo podnosio. Kroz sve to vrijeme o njemu su se požrtvovno brinula braća i novaci riječkog samostana pod vodstvom fra Dragutina Brezovca bolničkog kapelana. – rekao je o životu fra Ilije, na groblju Kozala u Rijeci fra Anto Pervan, poglavar Kapucinskog samostana na Rijeci. Bolničkom osoblju gospićke i riječke bolnice, u ime bratske zajednice kapucinskog samostana u Rijeci, zahvaljujem na svesrdnoj pomoći. Na poseban način zahvaljujem sestri Miroslavi Vugdelija, koja je kroz više od pet godina redovito dolazila i svesrdno nam pomagalu u dvorenju brata Ilije.

    Obred sprovoda na groblju je vodio riječki nadbiskup Ivan Devčić, a oproštaju je uz mnogobrojne vjernike prisustvovalo stotinjak, svećenika, redovnika i redovnica. Od svećenika tu je bio i provincijal fra Ivica Petanjak i kolega mu iz Slovenske kapucinske provincije fra Štefan Kožuh i fra Zvonko Marija Pša i brojni drugi. Od mrtvačnice pogrebna povorka krenula je prema kapucinskoj grobnici gdje se, nad grobom pokojnog fra Ilije, u ime Generalne uprave Reda manje braće kapucina iz Rima oprostio se fra Jure Šarčević, generalni definitor, koji je između ostalog rekao: - Pater Ilija je bio jednostavan čovjek, skroman redovnik i revan svećenik u vinogradu Gospodnjem. Bio je pučki fratar u izvornom franjevačko-kapucinskom smislu. I to je, bez pretjerivanja, temeljna odrednica čitava njegova života. On je uvijek bio samo običan fratar, nije obnašao velike i odgovorne službe u Provinciji.  Biti brat, i to manji, to je privilegirana kategorija onih koji žele biti nasljedovatelji sv. Franje u našemu Redu. Ne prva mjesta, ne čast ili položaj, nego, po Isusovu i Franjinu primjeru, posljednje mjesto i služenje. Biti u svemu manji, blizu poniznima i onima na rubu, biti 'ponizno lice Crkve' (J. Corriveau), biti blizu narodu, blizu običnom čovjeku kroz svakodnevno ponizno služenje – taj uzvišeni evanđeoski ideal Ilija je nastojao svakodnevno ostvarivati. Po našem ljudskom sudu, smijemo kazati da ga je primjerno ostvario. P. Ilija je bio čovjek vedra duha, šale i zdravog humora, koji je nerijetko bio vidljiv u njegovu životu u bratskoj zajednici. Znao je izgovarati imena braće, mjesta i stvari s posebnim naglaskom, tako da je već sam taj izgovor bio smiješan, ali bez ruganja ili podcjenjivanja drugih. Na taj je način stvarao neposredan kontakt i simpatije s drugom osobom. Ilija je bio čovjek molitve i, usuđujem se reći, velike biblijske vjere, koja mu nije slabila ni u najtežim trenucima života, pa ni onda kada je, zbog svoje naivnosti, dospio u kazamate bivšeg totalitarnog režima, gdje je odležao osam godina i gdje je dobio karakteristiku – nepopravljiv!

         Nakon sprovoda, misa zadušnica služena je u riječkoj kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske, a istu je u prisutnosti tridesetak svećenika predvodio biskup mons. Mile Bogović, koji je u uvodnom dijelu rekao: Fra fra Iliji zahvalio za višedesetljetno služenje Bogu i ljudima na području Gospićko senjske biskupije, na području senjskog i gospićkog dekanata. Za pokojnika je rekao: Svagdje je ostavio dobar dojam. Ilija je bio onaj istinski Izraelac u kome nije bilo prijevare. Bio je skroman, vedar, raspoložen, uvijek spreman drugome pomoći, a moglo bismo još mnogo lijepih pridjeva reći za njega. I uvijek kad bih sam sebe pitao, pa dobro kakav je to režim bio koji je toga tako dobroga čovjeka i svećenika osudio na višegodišnju zatvorsku robiju. Zapravo je rekao previše o svojoj zloći, a i o dobroti pokojnog Ilije. Ilija je bio svuda poznat i kao dobar propovjednik i kao dobar ispovjednik.

    Osvrt na životni put fra Ilije iznio je pod propovijeđu i provincijal, fra Ivica Petanjak, koji je naglasio:  Opraštamo se od najstarijeg člana naše Provincije, a za vrijeme njegove bolesti umrla su sedmorica redovničke braće, svi mlađi od njega, i većina od njih ili nije bolovala ili je bolovala koji dan ili tjedan. Čuvši za Ilijinu bolest i njegovo polagano umiranje, jedna mi je osoba prije više godina rekla: «A za koga on toliko trpi»? Bog zna. Mi samo možemo moliti da njegova patnja i bolest bude i za njega i za nas spasonosna, -rekao je o dugogodišnjoj bolesti, te dodao -  I kad već nekoliko godina nije bilo nikakve komunikacije s njim, sestra Miroslava je tvrdila da fra Ilija ipak čuje i da razumije, ali ne može to pokazati ni riječima ne gestama, i rekla je: „Skini križ koji visi pokraj njegova kreveta i približi ga njegovim ustima“. Tada mu je rekla: „Ilija poljubi križ“ i on ga je poljubio i kad mu je opet rekla: „Poljubi križ“, i opet ga je poljubio na iznenađenje svih nas koji smo ondje bili prisutni.

    Bog nas nije njegovom smrću iznenadio, ali će nakon njega ipak ostati jedna velika praznina. Navikli smo da, dolazeći osobito u Karlobag – gdje je živio dulji niz godina – njega uvijek nađemo u kući, tj. najčešće u vrtu ili sakristiji, jer je uvijek bio u pokretu. Radovao se dolasku ne samo svakog fratra nego svakoga čovjeka koji bi svratio u samostan. On je sa svima imao što pričati i svakoga je dočekao djetinjom radoznalošću, ne stideći se i u 90-im godina svoga života reći: «Vidiš to nisam znao. Što prije nisi došao da me poučiš».

Bog mu je dao izvanredno pamćenje. Bio je živa enciklopedija koji je pamtio tisuće imena, datuma, dana i sati kad se što dogodilo i kako se dogodilo.

Moglo bi se reći da je u sebi imao jednu određenu dozu naivnosti. Nešto kao da mu je bilo urođeno, po naravi, a nešto kao da je htio biti takav. I danas razmišljam i pitam se o njemu: «A da nije bio takav da li bi izdržao sve ono što ga je u životu snašlo». Vidio je ono što je htio vidjeti i čuo je ono što je htio čuti, a za ono što nije, rekao bi: «Ne vidim, ne čujem, star sam». 
     Potrebna je jedna doza naivnosti da bi se u životu izdržalo, ali je potrebna i snažna vjera da se ne bi pokleknulo. Nju fra Ilija nije nikad izgubio, i zato je na zlatomisničkoj sličici, o 50. godišnjici svećeničkog ređenja napisao: «Da nije Gospodin za nas bio kad se ljudi digoše proti nama žive bi nas progutali», misleći pri tom najviše na svojih osam godina provedenih u komunističkom zatvoru robijajući u Staroj Gradiški.      Kao redovnik i svećenik fra Ilija je spremno prihvaćao mnogobrojne premještaje i na prvoj stranici Časoslova ispisao je samostane u kojima je bio i godine koje je ondje proveo. Na njegov devedeseti rođendan u koru smo, u Karlobagu, gledali taj Časoslov i ispisana mjesta u kojima je službovao. Tad mi reče: «Znaš, nisu mi svi premještaji lako pali, ali danas vidim da su za mene bili korisni». Tako je potvrdio ono što mi je jednom zgodom rekla vrlo jednostavna gospođa: „Redovniku i svećeniku, svagdje je dobro, ako je on dobar“. 

Zahvaljujemo fra Iliji na njegovoj franjevačkoj jednostavnosti i pristupačnosti, na malenosti i srdačnosti, na putujućosti i vjerničkom svjedočenju, na njegovih 78 godina redovničkog i 73 godine svećeničkog života proživljenih i propaćenih na slavu Božju i na spasenje ljudi

     Pod misom je pjevao zbor župe, a na kraju je pročitano i pismo suosjećanja kojeg je poslao sisački biskup Vlado Košić.

      Iz župe Križovljan danas su na životu trojica svećenika, u Osijeku je kapucin fra Marija Zvonko Pšag, u svetom Đurđu je vlč Vlado Borak, a u Stupniku kod Zagreba je vlč Vjekoslav Pavlović. Župa Svete Barbara Natkrižovljan također ima 3 svećenika, vlč Ivan Žmegač, župnik je na župi Svetog Josipa u Varaždinu, vlč Darko Banfić, župnik je u Rudama, a brat Josip je u Austriji.  

  

 

Na fotografijama fra Ilija Borak. Zatim fotografija s prmicije 1937. godine, dvije fotografije s proslave 90. rođendana te ostale s s ispraćaja i mise zadušnice 3. studenog 2010.

     

11_014631_36.jpg 11_014640_15.jpg 11_014700_33.jpg 11_014719_14.jpg 11_014739_60.jpg 11_014748_17.jpg 11_014758_59.jpg 11_014807_52.jpg 11_014832_13.jpg 11_014845_19.jpg 11_014856_07.jpg 11_015005_22.jpg