Korisnički login

Sjećanje na vukovarska stradanja

Hodočašće Vukovarskim žrtvama 1991-2007
I ove se godine, 18 studenoga cijela domovinska i iseljena Hrvatska, na dostojanstven način sjetila se žrtava i stradanja grada Vukovara u koji su pred 16 godina ušle postrojbe srpske vojske koja se nekad zvala JNA i ostalih srpskih paravojnih skupina. Iako, je u nedjelju cijeli dan padao snijeg vukovarskim braniteljima i žrtvama poklonilo se više tisuća ljudi, a procjene govore da je taj dan Vukovar posjetilo preko petnaest tisuća ljudi.
Ovogodišnje sjećanje na tragediju i stradanje Vukovara, koja je grad, žitelje i branitelje zadesila za vrijeme napada, opsade i ulaska u grad srpskih vojnih postrojbi održan je pod motom „U Vukovar za istinu i pravdu – Hodočašće vukovarskim žrtvama 1991. 2007.“
Šesnaestoj obljetnici stradanja prisustvovali su i predstavnici Države, predsjednik Republike Stjepan Mesić, predsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks, potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor, ministri u Vladi i saborski zastupnici. Izaslanstvo Varaždinske i Međimurske županije predvodio je župan Radimir Čačić, a uspomeni na herojsku obranu grada Vukovara i Republike Hrvatske prisustvovali su i predstavnici ostalih županija, gradova i općina te čelnici i predstavnici brojnih stradalničkih i braniteljskih udruga kao i političkih stranaka.
Komemorativni program započeo je ispred bolnice u deset sati, a pola sata kasnije kolona sjećanja krenula je prema 5,5 kilometara udaljenom groblju u Vukovaru, gdje su kod spomen križa na Memorijalnom dijelu groblja položeni vijenci i zapaljene svijeće. Kolonu su predvodili stjegonoše s barjacima Republike Hrvatske, Grada Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije. Iza su bili pripadnici 204. vukovarske brigade, Hrvatskoga društva koncentracijskih logora, članovi Koordinacije jedanaest udruga proizašlih iz Domovinskoga rata grada Vukovara, a u koloni sjećanja, u povijesnim odorama, kretale su se postrojbe Viteško-alkarskog društva Sinj, Hrvatskoga sokola Vinkovci, potom Karlovačke građanske garde, Kliških uskoka, Frankopanske garde Ogulin, Turopoljskih bandijera, Požeško građanske straže te Koprivničkih mušketira, predstavnici i dužnosnici države, Vlade, predstavnici Grada Vukovara i Grada prijatelja Dubrovnika, Vukovarsko-srijemske županije, zatim biskupi, svećenstvo i ostali.
Memorijalno groblje, odnosno Novo groblje podijeljeno je na tri dijela: Aleju poginulih hrvatskih branitelja, Aleju umrlih hrvatskih invalida Domovinskoga rata i Aleju civilnih žrtava iz Domovinskoga rata. Svi pokopani u Alejama okrenuti su prema središtu groblja na kojem se nalaze grobovi, generala Blage Zadre, legendarnoga zapovjednika Trpinjske ceste, kao i njegova zamjenika, umirovljenoga pukovnika Marka Babića, tako da svi branitelji gledaju prema svojim zapovjednicima. U središtu se nalazi i Spomen obilježje, križ gdje su vijence položila brojna izaslanstva, nakon toga je msgr. Marin Srakić, biskup đakovački i srijemski predvodio molitvu za sve poginule i nestale. Spomenik je visok četiri metra, u obliku otvorenoga križa čiji su krakovi postavljeni na sve četiri strane svijeta, simbolizirajući križ i žrtvu Vukovara. U sredini spomenika upaljen je vječni plamen kao znak besmrtnosti svih koji su na tom mjestu pronašli svoje posljednje počivalište. Na suprotnoj strani Aleja za vrijeme okupacije nalazila se masovna grobnica iz koje je nakon ekshumacije 1998. godine, isto obilježeno s 938 bijelih mramornih križeva. Zbog snijega koji je padao misa zadušnica služena je u crkvi sv. Filipa i Jakova, u koju nije mogla ući većina hodočasnika, koji su se nakon molitve na groblju uglavnom uputili do autobusa i posjetili neko od spomen obilježja u gradu i okolici.
Ovogodišnjem sjećanju na stradanje stanovnika i branitelja Vukovara prisustvovali su i hodočasnici iz općine Cestica, hrvatski branitelji Josip Lazar i Boris Veselnik, Saša Vučak, sin nestalog Marijana, bračni par Katica i Franjo Obadić i ostali…. , koji su u organizaciji različitih udruga došli na Vukovarsko groblje gdje su se poklonili žrtvama, a u izaslanstvu udruge hrvatskih branitelja koje je položilo vijenac kod spomen ploče poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima iz Varaždnske i Međimurske županije na Trpinjskoj cesti bili su Stjepan Jovan, Darko Škrinjar i Boris Veselnik, iz Kolarovca.
U obrani grada Vukovara, među onima koji su branili Hrvatsku u Vukovaru, 1991. godine, bila su i 862 policajca, pripadnika tadašnje Varaždinske policijske uprave, koja je obuhvaćala i Policijsku postaju Čakovec. U obrani su poginula 25-orica, a šestorica se vode kao nestali. Na spomen ploči, podignutoj na Trpinjskoj cesti, nedaleko spomenika legendarnom Blagi Zadri, od strane Varaždinske i Međimurske županije stoji zapisano: U spomen na poginule i nestale hrvatske branitelje, pripadnike Policijske uprave Varaždinske i Međimurske, koji su sudjelovali u obrani Vukovara i Borova naselja od 11. rujna do 18. studenoga 1991. godine. U nastavku su navedena imena stradalih. Marko Bosak, Vjekoslav Cerovečki – „Cigo“, Ivan Đurđek, Dragutin Friščić, Dragutin Gložinić, Ivan Hižman, Ljubomir Jalšovec, Tomo Jambor, Josip Kanižaj, Josip Kapustić, Zvonimir Kardoš, Mladen Kasun, Dražen Klarić, Branko Kos, Božidar Košir, Damir Lehkec, Dragutin Lehkec, Marijan Levak, Antun Mutvar, Ivan Oreški, Željko Pongrac, Vladimir Rojko, Josip Šajnović, Slavko Šantek, Dragutin Šavorić, Vlado Štampar, Dražen Štefulj, Darko Tišljarić, Mladen Vinko, Marijan Vučak i Stjepan Vusić.
Podsjećamo, nakon ulaska srpske vojske u grad iz Vukovara su stanovnici, branitelji i ranjenici odvođeni u logore i na egzekucije u neka od brojnih grobišta na vukovarskom području. Iz bolnice su odvezeni ranjenici koji su poubijani na Ovčari, jednoj od 52 pronađene masovne grobnice. O danima rata u Vukovaru zapisano je između ostalog - Stanovnici i branitelji Vukovara živjeli su u paklu stotina tisuća projektila koji su razarali grad. Brojna tragična svjedočenja preživjelih i dnevna izvješća vukovarskog radija govore o nevjerojatnom herojstvu i patnjama svih koji su do kraja ostali u Vukovaru. Civilni i sanitetski život odvijao se u podrumima. Vukovarska bolnica bila je najveća ratna klinika. Nedostajalo je hrane i sanitetskog materijala. Mrtvi se nisu mogli pokapati zbog stalne kiše granata. Pokušaje tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su branitelji, koji su se tijekom obrane organizirali u brigadu. Ogromna motiviranost i inventivnost malobrojnih i slabo opremljenih branitelja omogućila je nadmoćno suprotstavljanje zastrašujućoj vojnoj tehnici i brojnijoj srpskoj vojsci. Tek kada su branitelji ostali bez ijednog protuoklopnog punjenja a agresorska vojska 18. studenog 1991. godine ulazi u razrušeni Vukovar... S već navedenim skromnim naoružanjem ostvareni su fascinantni borbeni rezultati: uništeno je više od 300 tenkova i oklopnih transportera, oboreno je oko 25 zrakoplova, broj mrtvih četnika procjenjuje se na 5 do 7 tisuća, a 20 do 30 tisuća je ranjeno. Vežući više mjeseci ogromnu srpsku vojnu silu za područje Vukovara njegovi branitelji su Hrvatskoj dali toliko dragocjeno vrijeme i prostor za stvaranje vojske neophodne za obranu opstojnosti države, a uništivši ogromnu količinu srpskih vojnih potencijala, materijalno, politički i psihološki znatno je oslabljen agresor. Okupacijom Vukovara srpska vojska započela je drugi čin vukovarske tragedije. Protivno svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, srpska vojska i četnici ulaskom u Vukovar izvršavaju zločine i provode torturu i zločine nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima. Već prvih dana okupacije Vukovara više stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno je i smaknuto. Masovne grobnice otkrili su nekoliko mjeseci kasnije strani novinari, a potvrdile su međunarodne komisije. Svijet su potresle slike sa Ovčare gdje su izvršena masovna pogubljenja. Više od 5000 osoba odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi se nisu vratili „http://www.vukovar.hr/vukovarski_dani_rata.htm)
- Ovčara leži pet kilometara jugoistočno od Vukovara. Poznata je još iz feudalnog razdoblja kao pustara na vlastelinstvu grofa Eltza, a nakon II. svjetskog rata tu je bio stočarski pogon Vukovarskog poljoprivrednog kombinata. Masovna grobnica na Ovčari leži u pravcu sjeveroistoka, ako se polazi od zgrada na Ovčari, oko 900 metara od ceste Ovčara – Grabovo. Ova masovna grobnica karakteristična je po izboru lokacije – na osamljenom mjestu, a opet ne predaleko od grada, gdje postoje objekti koji omogućuju dovođenje većeg broja osoba odnosno zarobljenika. Ovčara je primjer za kategoriju masovnih grobnica nastalih pokopom posmrtnih ostataka ratnih zatočenika i nasilno odvedenih civila u neposrednoj blizini ili na samom mjestu njihova pogubljenja. Ovčara je najveća masovna grobnica u poslijeratnoj Europi, koju karakterizira činjenica da su nasilno zatočene osobe zajedno dovedene, ubijene vatrenim oružjem i na istom mjestu su tijela nabacana jedno preko drugog u za to pripremljen rov i pokrivena zemljom. Tu je 20. studenoga 1991.g. ubijeno 200 ljudi, nesrpske nacionalnosti. Radi se o osobama odvedenim iz Vukovarske bolnice 18. studenoga 1991.g. među kojima su bili ranjenici, civili i bolničko osoblje.Te su osobe zatim masakrirane, čime je prekršeno međunarodno humanitarno pravo i učinjen je zločin protiv čovječnosti. Zakon o obilježavanju masovnih grobnica iz Domovinskog rata donesen je u Hrvatskom saboru 1996.g. Spomenik na Ovčari je prvo obilježje, rad kipara Slavomira Drinkovića. Otkriven je 29. prosinca 1998.g. Na sivom obelisku u čijem je gornjem dijelu uklesana golubica mira piše:“U spomen na 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz Vukovarske bolnice pogubljenih u velikosrpskoj agresiji na Repuliku Hrvatsku.” (preuzeto iz http://www.tzvsz.hr/vukovar.php)
Svojedobno je zapisano da je iz masovnih grobnica ekshumirano 2000 žrtava, od kojih je 1688 identificirano. Za ratni zločin i masovna ubojstva zarobljenika i ranjenika iz Vukovara i vukovarske bolnice pred Haškim su sudom održana suđenja, a u presudi jedan je optuženik oslobođen optužbe, drugi je dobio dvadeset godina, dok je treći, Veselin Šljivančanin, koji je spriječio Cyrusa Vancea, izaslanika Ujedinjenih naroda da posjeti bolnicu, (kada je isti to nastojao učiniti i krenuo prema bolnici major Šljivančanin u tome ga je spriječio uperivši u njega pušku- preuzeto iz VOA portala - http://www.voanews.com/croatian/archive/2005-11/2005-11-16-voa8.cfm?CFID=161141377&C), dobio pet godina. Nad apsurdnom presudom zgrozila se cijela humana javnost.
Na ulasku u Vukovar svaki hodočasnik dobo je svojevrstan „vodič“ hodočašća, u izdanju Glasa Slavonije gdje su na šestolisnoj preklopnici posjetitelji mogli pročitati najznačajnije podatke o gradu heroju, njegovim braniteljima i stanovnicima kao i mjestima najvećih stradanja, a objavljena je i „hodočasnička karta“ – Iz vodiča donosimo slijedeće podatke
Bitka za - grad heroja - Vukovar od 25. kolovoza 1991., kada je počeo sveopći napad tzv. JNA na Vukovar, pa do okupacije Vukovara 18. studenoga 1991. (20. studenoga 1991.), predstavlja središnju bitku u ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu. Napadi srpskih pobunjenika na Vukova r za poče l i su 2. svibnja 1991. kada su u Borovu Selu ubijena dvanaestorica hrvatskih redarstvenika. Krajem lipnja i početkom srpnja jugovojska je na kopnenu granicu s Republikom Hrvatskom dovela jake snage, dok je obrana Vukovara u ranom razdoblju, a i duboko u ljeto 1991., organizirana po mjesnim zajednicama. Krajem su kolovoza u Vukovar stigli Mile Dedaković (Jastreb), postavljen na mjesto zapovjedni ka obrane, i njegov zamjenik Branko Borković (Mladi Jastreb). Jedan od najžešćih pokušaja proboja u grad počeo je 14. rujna i trajao do 20. rujna. Primijenjeno pravilo Blage Zadre, vođe obrane Borova naselja, koje je proizašlo iz Dedakovićeve zapovijedi: Pusti pješaštvo, tuci tenkove, učinit će Trpinjsku cestu grobljem tenkova. Obruč oko Vukovara stezao se sve više i 14. rujna zatvorena je linija oko grada, osim kukuruznog puta, nazvanog Put spasa. Po zapovijedi Glavnoga stožera HV-a, 26. rujna osnovana je 204. vukovarska brigada, a u obrani grada sudjelovale su i druge brigade, pripadnici MUP-a i HOS-a, kao i dragovoljci iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva. Padom strateški važnih Marinaca 1. listopada, grad je potpuno odsječen od ostatka Hrvatske. Opkoljeni je Vukovar izlagan neprekidnom topničkom razaranju i bombardiranju te je postupno pretvaran u ruševine; život stanovnika grada, kao i djelatnost razorene bolnice, odvijao se u podrumima. Oči, uši i glas opkoljenoga grada bio je Hrvatski radio Vukovar s legendarnim Sinišom Glavaševićem. Borbe vođene od sredine listopada pa do kraja bitke ubrajaju se u najteže i najkrvavije bitke Domovinskog rata. Na položaje branitelja, kao i na grad, sveukupno je palo dva milijuna projektila raznih kalibara. Zbog humanitarnoga konvoja koji nije došao do grada, pokušaj deblokade Vukovara 13. listopada je prekinut, a poginula su 43 branitelja. U bitci 16. listopada u Borovu naselju poginuo je Blago Zadro. Dana 19. listopada 1991. zadnjim konvojem iz vukovarske bolnice spašena su 102 teška ranjenika. Padom Lušca (2. studenoga), Bogdanovaca (11. studenoga), opasnost od pada Vukovara postala je sve vjerojatnijom. Nakon tri mjeseca grčevitih borbi, 18. studenoga Vukovar je okupiran od strane tzv. JNA i srpskih jedinica. U tom je trenutku u gradu bilo 15 000 ljudi. U obrani Vukovara sudjelovalo je oko 2 500 branitelja. Ubijeno je, poginulo i nestalo više od 4 000 osoba: 2 500 ubijenih i poginulih, 1 500 nestalih. Tijekom bitaka poginuo je 921 branitelj i oko 1 200 civila. Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je oko 15 000 ljudi, a 22 000 Vukovaraca protjerano je u višegodišnju neizvjesnost u 560 mjesta diljem Hrvatske.
Brojna mjesta u gradu i danas su razrušena. Praćeni snježnim pahuljama s hodočašća Vukovaru vratili smo se isti dan, u nedjelju, u večernjim satima. Nekoliko fotografija dočarava ovogodišnje hodočašće i dijelove grada Vukovara koji vape za obnovom. Podsjećamo čitatelje da su 18 studenoga 1991. godine u Škabrnju, mjesto Zadarske županije ušle srpske vojske. Prvoga dana okupacije i u godinama koje su slijedile pripadnici jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih postrojba pobili su 55 škabrnjskih civila i 25 hrvatskih branitelja, a još je šest osoba poginulo u eksplozijama mina. stanovništva u Škabrnji.

Fotografije s ovogodišnjeg hodočašća Vukovaru

29_174836_21.jpg 29_174913_57.jpg 29_174945_20.jpg 29_175009_96.jpg 29_175034_85.jpg 29_175147_21.jpg 29_175213_39.jpg 29_175259_80.jpg