Korisnički login

Mijo Majhen, u utorak, 11. lipnja 2013. zahvalio OŠ Cestica za pomoć poslanu za sirotište Mali dom u Keniji

350 učenika  pratilo izlaganje o životu u Africi  
Mijo Majhen, sin Marijana i Darinke rođene Leskovar, rođen je 17. prosinca 1986. godine. Djetinjstvo je s roditeljima i bratom Darkom proveo u Gornjem Vratnu iz kojeg je polazio Osnovnu školu Cestica. Potom je učio za frizera na Strukovnoj školi u Varaždinu, sudjelovao na natjecanjima u izradi frizura gdje je osvojio i brojne nagrade. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja zaposlio se u frizerskom salonu Glamur u Zagrebu. Tu je bio dio tima na modnim revijama Giorgia Armanija, Alessandra Dell'Acque i modnih kuća Gucci, Prada, Ferre, MayaMara u Milanu, kao i na modnim revijama u Parizu, gdje su ga angažirali Givenchy, Kenzo i Viktor&Rolf.
Jedan turistički posjet Keniji 2011. godine pobudio je želju da pobliže upozna život ljudi u toj afričkoj zemlji. Vratio se natrag u Afriku nakon nekoliko mjeseci i u seocetu 140 kilometara udaljenom od Nairobija proveo još mjesec dana u franjevačkoj zajednici kao volonter. Zov Afrike ponovo je osjetio te je u kolovozu lanjske godine napustio siguran posao u Zagrebu i ponovo krenuo put Kenije. U kraju bez vode i struje, bez sigurnih putova, interneta i mnogih pogodnosti koje pruža suvremena civilizacija ostao je devet mjeseci i pomagao djeci u sirotištu Mali dom koji je osnovao fra Miro Babić.
Za boravak Mije u Africi i njegovo djelovanje u sirotištu Mali dom saznali su i učenici OŠ Cestice te su prikupili dvije tisuće kuna koju su preko udruge „Put dobrote“ uputili za svekolike potrebe djeci i tamošnjem stanovništvu. Đaci škole željeli su i pobliže upoznati život ljudi u Keniji, kao i djelovanje Mije u Africi te su s nestrpljenjem očekivala njegov povratak kući i dan kada će ih pobliže upoznati sa životom vršnjaka u dalekoj Africi. U dogovoru s ravnateljicom Nevenkom Turščak susret je organiziran u utorak, 11. lipnja, a za tu prigodu u školskom predvorju okupila su se sva djeca, oko 350 učenika i sve nastavno osoblje i zaposlenici.
Sirotište Mali dom
  Na početku izlaganja Mijo je zahvalio učenicima i nastavnicima na pomoći, a potom je opisujući mjesto svog djelovanja rekao: - Selo u kojem sam volontirao i radio nalazi se na 1800 metara nadmorske visine. Tu nema vode, nema struje, nema ceste. Ljudi tamo imaju dva sata do prvog grada, po kiši je nemoguće ići jer su putovi uništeni, sve je u blatu i puno vode. Najviše smo se brinuli za djecu u sirotištu. Sirotište se nalazi u selu koje je od samostana gdje smo bili smješteni  udaljeno 4 kilometara, svaki dan smo pješice išli u sirotište, po onim njihovim putovima, po blatu, po kiši, zajedno sa kravama kozama, susretali zmije i svašta drugo. Obiteljske kuće, male su i od drveta  i sastoje se uglavnom od dvije prostorije u kojima se i kuha i spava. U tim malim nastambama živi cijela obitelj. Tamo svaka obitelj ima uglavnom  7 – 12 djece. Kuće su uglavnom napravljene od blata, odnosno od dasaka pa se onda na njih stavlja blato, a izvana se stavi neki lim. Kuha se u nastambi na podu ili jako često i vani.
       U sirotištu ima šesnaestero djece, to su djeca koja su napuštena, bez roditelja ili su bila bolesna pa su došla u Mali dom da se ima za njih tko brinuti. Djeca tu imaju topli obrok, imaju gdje spavati, volonteri ih uče, a škola im je 200 metara od sirotišta.  Mali dom sastoji se od učionice i dvije sobe, jedna je za curice, a druga za dečke. Tu je i kuhinja gdje se djeci pripremaju obroci. Odjeća se pere ručno, svatko pere svoje.
       Mi volonteri smo s tom djecom cijele dane, kuhamo im ručak, pripremamo im odjeću, igramo se s njima, družimo, pomažemo im kod učenja. U školi su cijeli dan, ujutro od 8 do 1, onda imaju sat vremena pauze za ručak, i onda su opet u školi do 5. Osnovna škola je na istom principu kao i kod nas od 1 do 8 razreda, ali u razredima ima 50-80 djece. Svi imaju uniforme, dakle nema razlika između bogatih i siromašnih. Knjige nemaju, imaju možda tri knjige u razredu i ta knjiga kruži po razredu, svaki dan ju netko nosi doma. Bilježnicu imaju uglavnom jednu za sve predmete, imaju olovku i to je sve. Nemaju torbe, nemaju cipele.... ali oni su jako sretni, oni su sretni kad dobiju bilježnicu, dobiju knjigu, dobiju cipele…. U srednju školu ide jako malo djece, jer se tamo srednja škola mora plaćati, a zbog teške situacije tamo ljudi nemaju novac da bi platili školu pa gotovo nitko ne ide dalje u srednju školu.
Za djecu u sirotištu osigurana su tri obroka
    Za vrijeme izlaganje Mije o životu u Africi na video zidu nizale su se fotografije iz vrtića, škole, sirotišta, putova, života u obiteljima, obiteljske kućice ….
   O sirotištu Mijo je rekao: - Djeca u sirotištu su u dobi od 5, a najstariji je  25 godina, i on još uvijek ide u osnovnu školu. Tu djeca imaju tri obroka na dan. Za doručak dobiju čaj, to je crni kenijski čaj s mlijekom i malo šećera, za ručak imaju uglavnom rižu s grahom ili rižu sa paradajzom, ječam, i nešto poput palente, to jedu svaki dan. Na jelovniku je nešto poput palačinki, to se jede i za večeru. Meso je tamo skupo i jede se jednom na tjedan, odnosno do dva puta na mjesec. No, većina djece u selu ima samo jedan obrok na dan.
Jeste pokupili kakvu bolest tamo? -  bilo je jedno od pitanja -  Dobio sam malariju, odgovorio je  Mijo i dodao, ta bolest za njih je jako opasna, ali ja sam dobio lijek i prošlo mi je. Kod njih je glavni problem što nemaju novaca za lijek i što su jako udaljeni od bolnice pa se i ne liječe.
Na misama se pleše, a trenutno se prikuplja pomoć za obnovu srednje škole
     Za Božić, tamo je bilo 45 °C, oni nemaju bor, ali smo mi radili nešto poput bora i radili smo s njima ukrase za bor od tijesta.
      Misa tamo traje preko dva sata. Mise su tamo potpuno drukčije nego kod nas. Tamo na misi svi cijelo vrijeme plešu. Imaju svoje koreografije, a djeca prvi dan u subotu pripremaju uvijek drugu koreografiju i onda na misi u nedjelju plešu. Dakle na misi se cijelo vrijeme pleše i pjeva. Obred je isti kao i kod nas ali traje dva- tri sata jer se pleše i pjeva.Crkva je napravljena kao i sve drugo ili od lima ili od drvenih dasaka sa blatom i to je to.
       Na susretu s učenicima OŠ Cestica jedno od pitanja upućeno Miji bilo je hoće li se ponovo vratiti u Afriku?
     Siguran sam da ću se vratiti,odgovorio je Mijo, i dodao: - Sad mi treba malo vremena da se odmorim, ali vratit ću se. Glavni problem su vize koje se mogu dobiti na šest do devet  mjeseci. Ja sam sada uspio dobiti vizu na 9 mjeseci, tako da sam bio duže tamo nego što drugi uspiju. Ali nakon nekog vremena namjeravam se ponovo vratiti tamo.
        Mi volonteri osnovali smo Udrugu  „Put dobrote“ tako da se i drugi mogu uključiti i pomoći. Tamo su velike potrebe, treba novac za školu, za hranu, za lijekove, pomoć djeci u sirotištu  „Mali dom", obnovi škole „Sveti Franjo", izgradnji kuće, kumstvu te pomoći nemoćnim osobama.. Trenutno skupljanje donacije za Srednju školu Subuki, a uplate priloga mogu se izvršiti na: Humanitarna udruga „Put dobrote", Medarska 56 b, 10000 Zagreb, broj računa je 2340009-1110539216, model 18, 
poziv na broj 3000, a svrha uplate je za Srednju školu. Informacije se mogu dobiti i na e-mail adresi info@putdobrote.hr. Svaka pomoć je dobro došla, istaknuo je Mijo Majhen.
 
 
U nastavku nekoliko fotografija:
 
Fotografije od 1. do 3. Mijo Majhen u Keniji
4. do 9. snimljeno u OŠ Cestica, u utorak 11. lipnja
10. i 11. Srednja škola Subuki za koju se trenutno prikuplja pomoć
 

17_154019_15_1.jpg 17_154031_07_2.JPG 17_154043_53_3.JPG 17_154102_93_4-P6119125.JPG 17_154129_25_5-IMG_5962.JPG 17_154239_05_6-IMG_5965.JPG 17_154302_84_7-P6119139.JPG 17_154329_38_8-P6119136.JPG 17_154357_84_9-P6119150.JPG 17_154409_20_10-srednja_skola-Subuki.jpg 17_154419_58_11-srednja_skola_-_Subuki_-_2.jpg